Piše: Irena Jurjević, psihoterapeutkinja, MSc iz Psihologije i Neuroznanosti mentalnog zdravlja, King’s College London
Dok pripremam završni ispit iz modula o psihozama u sklopu poslijediplomskog studija na King’s College Londonu, ponovno se vraćam onome što mi je kao psihoterapeutkinji i istraživačici već godinama jasno: psihoza se ne događa u vakuumu. Psihoza se, kao i iscjeljenje, događa u odnosu.
Dva istraživanja koja su mi se urezala u svijest na ovom modulu, i koja snažno rezoniraju s mojim svakodnevnim radom s klijentima, dolaze iz različitih znanstvenih domena, ali nose istu poruku: autentični ljudski kontakt, osjećaj sigurnosti i povjerenje nisu samo „dodaci“ psihijatrijskom liječenju, već potencijalno ključni faktori prevencije i oporavka od psihoze.
Prvo istraživanje, koje je provela Lydia Kabbendam sa Free University of Amsterdam, koristi tzv. igru povjerenja, alat iz bihevioralne ekonomije, kako bi mjerila spremnost pojedinaca sa shizofrenijom, njihovih članova obitelji i zdravih kontrolnih sudionika da vjeruju nepoznatoj osobi. Pokazalo se da i pacijenti i njihovi bliski rođaci imaju znatno nižu razinu „osnovnog povjerenja“, ono temeljno, instinktivno vjerovanje da je drugi čovjek dobronamjeran. Kad su dobili informaciju da je druga osoba „pouzdana“, samo su zdravi sudionici i članovi obitelji mijenjali ponašanje i ulagali više povjerenja. Pacijenti nisu, njihovo ponašanje je ostalo fiksno.
No, je li to znak nemogućnosti, ili znak ranjenosti?
Odgovor dolazi kroz briljantnu doktorsku disertaciju Christine Braehler sa Sveučilišta u Edinburghu, koja kroz niz kliničkih i neurobioloških studija pokazuje da rani odnosi, posebice emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje, mijenjaju djetetovu sposobnost regulacije emocija i prepoznavanja sigurnosti u drugim ljudima. Njeni nalazi pokazuju da su upravo emocionalno zlostavljane osobe s psihozom one s najizraženijom disocijacijom i najnižom razinom hormona stresa (kortizola), što govori u prilog dugotrajnom iscrpljivanju sustava za regulaciju stresa.
Ključno: Braehler nije stala na dijagnostici problema. Ona je, uz tim kolega, razvila Compassion Focused Therapy (CFT), terapijski protokol koji ciljano aktivira sustav sigurne povezanosti, temeljen na suosjećanju i prihvaćanju. Pilot istraživanja pokazala su da sudionici koji prolaze kroz CFT bilježe veći pad srama, depresije i osjećaja društvene isključenosti u odnosu na klasične oblike podrške. Samosućut (eng. Self-compassion) bila je direktno povezana s emotivnim oporavkom, a i sam oksitocin, poznat kao hormon povezivanja i sigurnosti, pokazao je pozitivne učinke na simptome psihoze. Drugim riječima, kada se osoba s psihozom osjeti viđenom, prihvaćenom i sigurnom, kad osjeti da je u stvarnom kontaktu s drugima, tada se i njezina biokemija, percepcija i ponašanje počinju mijenjati.
Ova dva istraživanja, jedno eksperimentalno, drugo kliničko, potvrđuju ono što kao terapeutkinja gledam već godinama: povjerenje nije slabost, povjerenje je neurobiološki mehanizam oporavka.
Na razini mozga, to znači reaktivaciju sustava za povezivanje, kao što su sustavi oksitocina i parasimpatičkog živčanog sustava. Na emocionalnoj razini, to znači ponovno otkrivanje da drugi čovjek nije nužno izvor opasnosti, već može biti izvor podrške. A na društvenoj razini, to znači da moramo početi ozbiljno shvaćati međuljudske odnose kao ključan dio liječenja – ne kao „meki“ dodatak lijekovima, već kao moćnu intervenciju za sebe.
U Humanom Studiju ovaj uvid već dugo oblikuje naš rad s traumom i disocijacijom. No zahvaljujući znanstvenim spoznajama koje produbljujem kroz studij na ovom fakultetu, sve mi je jasnije da glas stručnjaka prema javnosti treba biti snažniji i odlučniji: povjerenje, sigurnost i suosjećanje nisu luksuz, već nužnost u iscjeljenju psihe, pa i one koja je duboko ranjena.
Reference:
Fett, A. K., Shergill, S. S., & Krabbendam, L. (2014). Social neuroscience in psychiatry: unravelling the neural mechanisms of social dysfunction. Psychol Med, 1-21. doi:
10.1017/s0033291714002487
Fett, A.-K. J., Shergill, S. S., Joyce, D. W., Riedl, A., Strobel, M., Gromann, P. M., & Krabbendam, L. (2012). To trust or not to trust: the dynamics of social interaction in psychosis. Brain, 135(Pt 3), 976-984.
Braehler, C. (2016). Emotion regulation in psychosis: Exploring psychobiological markers and piloting an attachment and compassion-focused intervention. https://era.ed.ac.uk/handle/1842/31013