GLAS KAO LIJEK: Kako pjevanje regulira naš živčani sustav

Piše: Irena Jurjević, psihoterapeutkinja, MSc iz Psihologije i Neuroznanosti mentalnog zdravlja, King’s College London

U Humanom studiju naši klijenti se više ne iznenađuju čudesnim pomacima u emocionalnom stanju kada ih pozovemo da duboko pjevuše, dišu uz ton ili ‘zbore trbuhom’. Ono što je nekoć djelovalo intuitivno danas ima snažnu znanstvenu podlogu. I zato volim razvitak današnje neuroznanosti jer pruža dublje razumijevanje zašto upravo glasanje – pjevanje, toniranje, zujanje – ima tako moćan učinak na smirenje tijela i psihe.

Ključ leži u vagusnom živcu, najdužem kranijalnom živcu koji povezuje mozak s tijelom, a posebno s unutarnjim organima. Mnogi su za njega čuli.

No mnogi vjerojatno ne znaju kako njegova ventralna grana, koja se aktivira kada se osjećamo sigurno i povezano, dotiče upravo ona područja koja koristimo za fonaciju: glasnice, grkljan, ždrijelo. Kada smo u stanju regulacije, ventralni vagus koordinira finim mišićima koji omogućuju ritmičko otvaranje dišnih putova i slobodan prolazak daha.

Upravo zato praksa glasanja, bilo kroz pjevanje, humljanje, mantranje ili tiho toniranje, stimulira ove mišiće i putem njih izravno aktivira ventralni vagus. To pokreće niz parasimpatičkih odgovora: usporava se puls, produbljuje dah, smanjuje napetost mišića i dolazi do emocionalne stabilizacije. Drugim riječima, iz stanja simpatičke pobuđenosti (‘bori se ili bježi’) tijelo ulazi u stanje parasimpatičkog oporavka (‘odmori se i probavi’).

Još važnije, kroz vibracije glasnica koje nastaju tijekom izdisaja, prema mozgu se putem aferentnih vlakana vagusa šalje signal sigurnosti. Taj signal nije misaoni, već tjelesan, što ga čini posebno vrijednim u trauma terapiji, gdje verbalna obrada često nije dovoljna. Glas postaje most između tijela i mozga, aktivator unutarnje ravnoteže kada su riječi same nedostatne.

Na suprotnom kraju tog spektra nalazi se dorzalna grana vagusa, povezana s inhibicijom, bespomoćnošću, zamrzavanjem. U stanjima duboke emocionalne disocijacije ili kolapsa, upravo je glas jedan od alata koji može ponovno “uključiti” živčani sustav. Glasanjem unosimo ritam, ton i život tamo gdje je tijelo ostalo bez tona, doslovno i metaforički.

Pjevanje nije samo kulturni ili umjetnički izraz. To je i biološki mehanizam samoregulacije. Glas je, u svojoj biti, neurovegetativna praksa (bez izravnog mentalnog napora). A kada mu pristupimo svjesno, postaje i terapija.

Ako ste pod stresom, iscrpljeni ili emocionalno preplavljeni, probajte pjevušiti omiljenu pjesmu, izdisati uz dugi “mmm” ili “oooo”, ili jednostavno tonirati u ritmu vlastitog daha.

Ne radimo to da bismo bili bolji pjevač. Radimo to da bismo bili bliže sebi.